Vukovarska ranjena Gospa

Našoj katoličkoj javnosti poznato je da se u gradskoj četvrti u Vukovaru, zvanoj Borovo naselje, više od deset godina slavi Gospa Fatimska čiji je lik čudesno spašen ispod ruševina župne crkve posvećene njoj u čast. Taj se Gospin lik časti pod nazivom «Majka povratnika!»
Njega je 1988. godine izravno iz Fatime donijela sestra Ivana, članica družbe Milosrdnih sestara iz Đakova. Kao što je poznato crkva je u Domovinskom ratu u potpunosti stradala, ali je njezin lik ostao gotovo netaknut. Svekolikoj javnosti manje je poznato da su hrvatske inženjerijske postrojbe čisteći teren porušene crkve i pripremajući ga za novu župnu crkvu pronašle još jedan Gospin lik napravljen od drveta. Prema riječima fra Ante Perkovića, bivšeg župnika, radi se o Gospinu liku kojeg je darovala župi obitelj Mlinarić koja živi i radi u Australiji. Prije samog razaranja crkve, prisjeća se fra Ante Perković, oba su Gospina lika bila smještena u suterenu. Jedan od njih je ostao neoštećen i čudesno spašen, dok su drugog uništili teški strojevi inženjerijskih postrojbi. Taj je lik dugo vremena stajao na jednom skrovitom mjestu da bi ga na svetkovinu Velike Gospe narodu pokazao i blagoslovio sadašnji župnik fra Vjenceslav Janjić. Vjernici su ga jednostavno prozvali Vukovarska ranjena Gospa. Naime, Gospin lik nema ni usana, ni ruku, ni nogu! Uvelike nas podsjeća na Vukovarskog ranjenog Isusa koji se čuva u samostanskoj i župnoj crkvi sv.Filipa i Jakova u središtu grada. Prigodom blagoslova fra Vjenceslav je podsjetio Marijine štovatelje na starodrevnu kršćansku molitvu iz 14. stoljeća koja kaže kako Krist nema svojih usana da bi današnjem svijetu govorio o svojoj Radosnoj poruci, nema ruku s kojima bi ljude privodio na svoj put, nema niti nogu koje bi koracale njegovim stopama. On ima naša usta, on ima naše ruke, on ima naše noge koje će ljude našeg vremena privoditi na Kristov put. Ovu starodrevnu molitvu možemo primijeniti i na njegovu i našu majku.Ona je odvjetnica hrvatskog naroda više od 1300 godina. Kad nam je bilo najteže ona je bila uz nas! Danas ona treba naša usta, naše ruke i naše noge! Mi smo otvorena Biblija koju javnost danas čita! Naglasio je u svojoj propovijedi na Veliku Gospu sadašnji župnik fra Vjenceslav Janjić.Vukovarska ranjena Gospa privremeno će stajati uz očuvani Gospin lik na njezinu oltaru gdje je pohranjena i mramorna ploča od koje je bio izgrađen oltar prema narodu u prvotnoj crkvi!

GOSPI OD VUKOVARA

Sklopila si svoje ruke nad voljenim gradom,

Hvala tebi Gospo naša, Vukovarska Majko!

Pakao smo prošli Majko, izmoli nam vrata Raja,

Molimo te, mila Majko, Majko Vukovara!

Tu gdje se sa srcem moli, gdje Bogu se klanja,

Tu je svoje mjesto našla, Zaštitnica grada!

I kada je teško bilo, ostala je s nama,

Uz vjerne je ljude svoje, u obranu stala!

Ostani Majko, ostani s nama,

Ostani Majko, kraj Dunava plava!

Ostani Majko, na svetome tlu,

Ostani s nama u Vukovaru!

Sklopila si svoje ruke nad voljenim gradom,

Hvala tebi Gospo naša, Vukovarska Majko!

Pakao smo prošli Majko, izmoli nam vrata Raja,

Molimo te, mila Majko, Majko Vukovara!

Tu se od vremena davnih, Njen zagovor traži,

Tu se Njeno ime navijek, zaziva i časti!

Tu u gradu kraj Dunava, kraj Dunava plava,

Odlučila je ostat Ona, Majka Vukovara!

Ostani Majko, ostani s nama,

Ostani Majko, kraj Dunava plava!

Ostani Majko, na svetome tlu,

Ostani s nama u Vukovaru!

Sklopila si svoje ruke nad voljenim gradom,

Hvala tebi Gospo naša, Vukovarska Majko!

Pakao smo prošli Majko, izmoli nam vrata Raja,

Molimo te, mila Majko, Majko Vukovara!

Pakao smo prošli Majko, izmoli nam vrata Raja,

To te mole tvoji ljudi, ljudi Vukovara!

Tekst: Domagoj Jakumetović

MAJKA BOŽJA JASENOVAČKA

JASENOVAČKA MAJKA

O Majko, Majko nebeskog raja.

O Majko, jasenovačkog kraja

Tebi zavjet dajemo molitve Ti šaljemo.

Baci pogled zrake sreće

Ti si naše rajsko cvijeće .

Otvori nam raja vrata

kraljice Hrvata.

Mijo Mićo Mačković – Skula

JASENOVAC je mjesto na lijevoj obali Save nasuprot ušća Une u Savu. Prvi spomen tog mjesta je 1334. godine u Kanonskoj vizitaciji Zagrebačke biskupije gdje se kaže da Jasenovac pripada Dubičkom arhiđakonatu. Bila je u selu drvena kapelica s drvenim temeljima posvećena sv. Erazma koja je srušena i ponovo izgrađena. Godine 1710. je osnovana župa koja je posvećena sv. Nikoli biskupu kao i kapelica koja je bila u njoj. U kapeli je bio glavni oltar sa slikom Sv. Nikole i dva pokrajna oltara Blažene Djevice Marije i sv. Roka. Kapela nije imala zvono, a prvo zvono dobila je 1718. godine na dar od turskog bega koji je prešao na katoličku vjeru, jer je on kao dijete u turskom pohodu i osvajanju iz ovog kraja odveden u Tursku. Oteli su ga janjičari i tamo ga odgojili. Kasnije se njemu vratilo sjećanje tko je i odakle je i tako pređe, tj. vrati se svojoj vjeri. Čak se i oženi katolkinjom te na dar pokloni ovo zvono. Sačuvano je i nalazi se na zvoniku župne crkve.

Prva župna crkva od opeke sagrađena je 1829. godine u baroknom stilu što je onda bio uvjet gradnje od strane carske vojne vlasti Austro-Ugarske koja je i financirala gradnju. Župna crkva je posvećena sv. Nikoli, jer su Jasenovčani bili brodari a tu je nekada bila i velika luka. Iste godine osnovan je i župni pjevački crkveni zbor i kupljena prve orgulje. Od tada gotovo neprekidno (osim u ratu 1991. – 1995.) crkveni zbor aktivno djeluje. (Obilježena je 180 godina postojanja zbora i tom prigodom tiskana monografija o njegovom uspješnom radu).

Ovo mjesto i ovaj jasenovački kraj od davnina je poznat po štovanju Majke Božje i naša crkva je već više od stoljeća hodočasničko mjesto gdje se vjerni narod okuplja štujući Majku Božju dolazeći pred njen zavjetni kip i oltar. Zavjet Majci Božjoj vjerni puk obavlja na blagdan Velike Gospe – 15. kolovoza, što pokazuje veliki dolazak hodočasnika iz bliže i dalje okolice, svake godine. Ove, 2010. godine župa Jasenovac proslavila je na blagdan Velike Gospe 300 godina postojanja u nazočnosti više tisuća vjernika. Misno slavlje je predvodio požeški biskup msgr. dr. Antun Škvorčević sa brojnim svećenicima.

Vrhunac slavlja je velika procesija kroz ulice Jasenovca sa zavjetnim kipom Majke Božje, što je po nekadašnjem običaju uveličali i mnogobrojni vatrogasci sa svojim zastavama. Zvonjavom zvona i marijanskim pjesmama iz više tisuća grla sve je rečeno.

Suze radosnice nitko nije skrivao jer to bijaše događaj za pamćenje kako naša Jasenovačka Majka Božja prolazi ulicama…

Štovanje i zavjeti Majci Božjoj od davnina su ovdje poznati. Velike pomoći koje je Ona pružila svome puku ne zaboravljaju se.

Evo nekoliko događaja koji su zabilježeni u povijesti Jasenovca:

Turska osvajanja i prodori iz, okupirane, Bosne u Hrvatsku bili su česti i krvavi zbog njihovih zločina. Godine 1513. Turci su prešli rijeke Savu i Unu i krenuli prema zapadu. Na blagdandan Velike Gospojine, 15. kolovoza, kod Jasenovca prema Dubici, hrvatski ban Petar Berislavić, zaposjedne boj s Turcima u kojem hrvatska vojska uspješno porazi Turke, a što ne pobije u boju to se utopi u rijekama Uni i Savi bježeći natrag u Bosnu. Ban Berislavić bio je odani štovatelj Majke Božje i vjerovao je u njenu pomoć jer je to bilo i na njen dan – Veliku Gospu. (Ovaj događaj je zapisan u knjizi Povijest Hrvatske autora Tade Smičiklasa i Vjekoslava Klaića).

Od tada počinje u Jasenovcu štovanje Majke Božje.

Događaj koji se zbio također na Veliku Gospu 1761. godine u Jasenovcu, opet govori o pomoći što je pruža Majka Božja a zapisan je u svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. Tu ima velika zidna slika a ispod slike piše: MARKO BANIĆ, UTOPIVŠI SE U SAVI, OŽIVI NA ZAGOVOR MAJKE BOŽJE 1761. GODINE…

Tada je osnovana i Bratovština Majke Božje u Jasenovcu, koja na žalost danas ne postoji.

Evo još jednog događaja gdje je po zagovoru pomogla Majka Božja. Bilo je to 1898. godine: Jedan mještanin M.M. vozio je u zaprežnim kolima voz sijena iz livade kući. Prilikom prelaska željezničke pruge konji su se uplašiše parna lokomotiva i sletili s ceste u kanal. Kočijaš izlomljeni u smrtnim mukama je zaziva Majku Božju u pomoć, obećavši da će na ovome mjestu podići KRIŽ – i za života paliti luč kao znak zahvale samo da preživi. I bi tako. Preživio je i ozdravio. Križ je postavio koji su i njegovi nasljednici održavali a mještani ga štovali sve do 1946. godine kada je uoči Spasova te godine misteriozno nesta. Postavljen je novi koji je ubrzo srušen i tako još dva puta, a zadnji puta za vrijeme okupacije Jasenovca u Domovinskom ratu. Nakon Vojno-redarstvene akcije “Bljesak” novi križ je postavljen na starom mjestu, da bi nakon šezdeset godina (2006.) jedan mještanin dobije anonimnu dojavu kako se u njegovom zatrpanom bunaru nalazi križ koji je nestao 1946. godine. Čovjek s čudom ali u vjeri otkopa bunar i na dubini od 6 metara našao križ s korpusom. Neko ga je pekla savjest i priznao je svoj zločin. Sada se nalazi na obnovljenom bunaru u kome je nađen.

1913. godine u Jasenovcu vladala je zarazna bolest koja je poput kuge odnosila živote. U vrijeme žetve žita, zbog pomora, nije imao tko raditi. Okupi se devet djevojaka i svojom molitvom i zavjetom Majci Božjoj i sv. Roku – posteći sve te dane i izmoliše pomoć Majke Božje. Bolest je prestala harati, narod odahnu ali ne prestade moliti.

Godine 1914. je i u Jasenovcu je uslijedila mobilizacija. Hrvatski mladići odlaze a njihove djevojke, njih 9 opet se zavjetuju Majki Božjoj jasenovačkoj i uz molitvu traže pomoć Majke Božje da se sretno vrate mladići iz rata. I vrtili su se.

I 1991. godine, kao i svake prethodne, žene su čistile i uređivale Crkvu za nadolazeći blagdan Majke Božje – Veliku Gospu. Stavljajući cvijeće pred Gospin kip na glavnom oltaru jedna od njih Jela Mačković Skulina zamjetila je nešto čudno. Gospin kip ima orošeno lice. Na njemu su bile kapljice poput suza. I ostale četiri nazočne: Marija Jurić Tunjicina, Ana Pirija, Kata Đilas (orguljašica) i najmlađa među njima Mihaela Mačković su vidjele suze.

Najstarija među njima, premda iznenađena veli: žene moje – naša Gospa plače! Njezin plač nešto govori ili upozorava, da bi se ovdje moglo nešto gadno desiti. Bilo je 13. kolovoza 1991. godine. Ubrzo i ove prostore zahvati rat. Crkva je u listopadu te 1991. godine razrušena, hrvatski dio Jasenovca spaljen i opljačkan, narod prognan.

Po povratku iz prognanstva 1995. Gospin kip je nađen oštećen u ruševini. Restauriran je i postavljen ponovno na svoje mjesto – na oltaru. Gospin plač je govorio o zlu koje je došlo…

U tjeku rata kapele u selima župe su također sve srušene. Obnovljene su osim u selu Višnjica. Župna crkva Jasenovac je poznata po velikom baroknom oltaru iz 1714. godine koji se restaurirao i u dijelovima vraća u Crkvu.

Od početka XX stoljeća crkva ravnopravno nosi naziv sv. Nikole i Blažene Djevice Marije.

Od 2002. godine u Jasenovcu se na žalosni petak, (uoči cvjetne nedjelje) održava svake godine misno slavlje predvođeno msgr. dr. Amtunom Škvorčevićem, požeškim biskupom i svećenicima. To jeste spomen na sve stradale u svim ratovima i u logoru Jasenovac, a posebno za sve hrvatske branitelje 1991.- 1995. , koja završava u večernjim satima procesijom uz zapaljene svijeće. Tada se u procesiji nosi “crni križ” napravljen od nagorjelih greda iz crkve i kipom Majke Božje ulicama Jasenovca.

Župa ima oko 1500 vjernika katolika. Upravitelj je vlč. Mario Cimbal. Zvonar i sakristan je Mijo Mićo Mačković – Skula nastavlja obiteljsku tradiciju.

Preuzeto: http://suza-dolinska.com/2011/01/majka-bozja-jasenovaeka/

Slika Gospe van Grada

Slika Gospe van Grada

Ulazeći u crkvu Gospe van Grada prvo što u oko upada je veliki oltar i na njemu Gospina slika. Oltar Porođenja Blažene Djevice Marije je nabavljen u Veneciji 1783. godine, kad je Gospina bratovština odlučila da podigne novi oltar od mramora. U tu svrhu Jakov Šupuk, prokurator bratovštine sastavio je ugovor s Petrom Faticom, profesorom umjetnosti iz Venecije. Bratimi su za izgradnju oltara morali donijeti po „barilo“ vina, a profesoru se isplaćivalo na rate novčano. O kojoj se svoti novca radi u ugovoru se ne govori. Na retablu oltara postavljena je slika Gospe van Grada koju pridržavaju dva anđela, a druga dva anđela rastežu zavjesu ispod mramorne krune. Na reljefnom antipendiju razigrana djeca nose svijeće i voće oko Gospina lika u sredini. Na vrhu retabla sjede dva anđela, a dva su svjećonoše sa strane retabla. U sredini retabla je svetohranište od šarenog mramora.

Stara Gospina oltarna slika na drvetu, vjerojatno djelo slikarske dalmatinske škole (XV. st.), čuva se u župnom arhivu. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Splita restaurirao je 1988. godine sliku „Bogorodica sa djetetom“ majstora Nikole Vladanova. Prema restauratoru Slavku Alaču slika je izrađena između 1520. i 1560. godine. Don Krsto Stošić u svojoj knjizi o župi Gospe van Grada tvrdi da se Gospina slika prije 800 godina nalazila u Bilicama (Jerkulaovac) u kapeli, odakle je prenesena prvo u crkvu na Pomišlju, a poslije u varošku crkvu sv. Kuzme i Damjana. To se dogodilo najvjerojatnije 1452., kad je ustanovljena Gospina bratovština. Postoji također predaja da su Gospinu sliku sa sobom donijeli franjevci s Visovca, kako se pjeva u pučkoj pjesmi: “Od milosti Gospe slavna, s Visovca si došla k nama. U vremena jošte davna Kandijskog za bojnog plama.”

Slika je poprilično oštećena, te je tadašnji župnik fra Mirko Buljac zatražio da se napravi kopija originala, koju je izvrsno izveo Slavko Alač. Originalu je dodao donji rub haljine, koji je vjerojatno s originala otpilan radi veličine okvira u koji je slika trebala stati. Danas se ta slika nalazi na glavnom oltaru. Sa slike je skinuta srebrnina, Gospina „košuljica“ koja je ukrašena srebrenim i zlatnim nakitom. Dobar dio nakita su pokrali lopovi 1906. godine. Prema župniku fra Mirku Buljcu „srebrena košulja“ je skrivala Gospinu sliku pogledu vjernika, a i zbog vlage koja se skupljala ispod „košuljice“ propadala je i slika jer nije mogla „disati“. Piše u župnoj kronici da je sada kad je kopija originala postavljena na oltar, bez srebrene košulje“ zasjala i slika i oltar i crkva. Slika koja se nalazi na oltaru zajedno s okvirom 2008. godine, prilikom temeljite obnove crkve izvana i iznutra, još je jednom restaurirana. Na sliku je stavljena i zlatna kruna na Marijinoj i Isusovoj glavi, a originalna Gospina „košuljica“, srebreni okvir čuva se u župnom arhivu.

Rad akademskog slikara Bruna Bulića „Bogorodice s djetetom“ sa „srebrenom košuljom“ i zlatnom krunom postavljena je u blagovaonicu župne kuće. Ta se slika neko vrijeme nosila u crkvu za vrijeme Devetnice Maloj Gospi, kao i u procesiji na sam blagdan.

Slika je naručena prigodom misija u župi 1974., a na poleđini slike nalazimo natpis: Bruno Bulić: “Preslik slike Gospe van Grada”. Šibenik, studeni 1974. Po želji o. fra Silvestra Aračića.



PRIJENOS I POVRATAK GOSPINE SLIKE

Na početku Devetnice Gospi van Grada 30. kolovoza na večernjoj misi slika se s glavnog oltara prenosi na sredinu crkve, uz pjesmu crkvenog mješovitog zbora. Kroz ovo vrijeme, dok se slika Gospe van Grada nalazi u sredini crkve, Marijini štovatelji mogu osobne molitve uputiti klečeći ispred Svete Prilike. „Silazak“ Gospe van Grada među vjernike pobožni je čin susreta Isusove i naše Majke Marije s nama, njezinim štovateljima, i slikovito nam pokazuje da je Bogorodica među nama. Na svečanom postolju u sredini crkve Gospina slika ostaje do zadnje nedjelje u rujnu, kad je opet prenosimo na glavni oltar, nakon večernje mise, uz posvetnu molitvu.

PRIJENOS GOSPINE SLIKE S GLAVNOGA OLTARA

Nakon Popričesne molitve, na kraju župne mise u 9,30 sati, dvoje vjernika prenesu Gospinu sliku s glavnoga oltara na svečano postolje u sredini crkve. Župni mješoviti zbor pjeva prigodnu marijansku pjesmu. Svećenik s poslužiteljima daje počast svetoj slici i zajedno s vjernicima moli Župnu molbenicu.

Župna molbenica
Sveta Marijo, kao nova Žena u djelu spasenja usko si združena s novim Adamom. Čvor Evine neposlušnosti razdriješen je tvojom poslušnošću. Što je Eva svezala nevjerom, to si ti razdriješila kao nova Žena vjerom. Tvoje majčinsko Srce, puno vjere i ljubavi, ističe se kao mudro, poučljivo, novo srce, blago, čisto i ponizno, jednostavno, jako u prihvaćanju Božje volje, budno u iščekivanju Kristova uskrsnuća.

– Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.
– Dostojno je i pravedno.

Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ti si Blaženu Djevicu Mariju dao za majku Kristu, početniku Novoga saveza, i učinio je prvinom svoga novoga naroda. Ona je uistinu, začeta bez ljage i obilno obdarena darovima milosti, nova Žena i prva učenica Novoga zavjeta; Žena koja je radosna u tvojoj službi, poučljiva glasu Duha Svetoga i brižna čuvarica tvoje riječi; Žena zbog vjere blažena, u Potomku blagoslovljena, među poniznima uzvišena; Žena u trpljenju jaka, vjerna uz križ svoga Sina, u smrti slavna. Zato si ti svetoj Djevici Mariji dao srce mudro i poučljivo da tvoju volju savršeno ispuni; srce novo i blago, u koje ćeš milostivo upisati zakon Novog saveza; srce jednostavno i čisto, kojim će zaslužiti da kao djevica začne tvoga Sina i tebe zauvijek radosno gleda; srce jako i budno, kojim će neustrašivo ponijeti mač boli i vjerno očekivati uskrsnuće Sina. Stoga te i mi molimo:
Gospodine, Bože naš, ti si bezgrešno srce svete Djevice Marije učinio boravištem svoje Riječi i svetištem Duha Svetoga. Daj nam, molimo, čisto i poučljivo srce, da vjerno vršimo tvoje zapovijedi, tebe nada sve ljubimo i svojim bližnjima u potrebama pomažemo. Ti si svetu Djevicu, oblikovanu od Duha Svetoga učinio prvinom novoga stvaranja. Udijeli nam da se uzdržavamo od staroga grijeha, svim srcem prihvatimo novost evanđelja te vjerno vršimo novu zapovijed ljubavi. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova.

– Amen.
Nakon Župne molbenice, svećenik podijeli završni misni blagoslov.

POVRATAK GOSPINE SLIKE NA GLAVNI OLTAR

Nakon Popričesne molitve, na kraju večernje mise u 19 sati, dvoje vjernika prenesu Gospinu sliku sa svečanoga postolja u sredini crkve na glavni oltar. Župni mješoviti zbor pjeva prigodnu marijansku pjesmu. Svećenik s poslužiteljima daje počast Svetoj Slici i zajedno s vjernicima moli Posvetnu molitvu.

Posvetna molitva Gospi van Grada
Bezgrešna Djevice Marijo, Majko Isusova i Majko naša!
Bila si Majka naše Crkve i naroda u stoljećima kada smo se kao narod i kao Crkva rađali. Bila si nam Utočište u krvavim vremenima, kada smo izdisali pod udarcima. Bila si stijeg naših pobjeda i stalan poticaj naših obnova.
Majko naše prošlosti, budi Majkom naše sadašnjosti i budućnosti!
Povjeravamo se tvojoj majčinskoj zaštiti i ljubavi. Posvećujemo ti naše obitelji, da postanu svetište ljubavi i rasadište novih života; sačuvaj sve začete živote da se rode i rođene da se u ljubavi podignu i odgoje. Tebi povjeravamo cvijet naše mladeži, našu djecu, mladiće i djevojke; sačuvaj im nevinost i radost života. Prikazujemo ti žuljave ruke težaka na našim njivama, znoj radnika u tvornicama, strpljivo služenje liječnika i bolničara, napore naših intelektualaca, rad i molitvu naših svećenika, redovnika i redovnica. U tvoju majčinsku ljubav stavljamo boli naših bolesnika, tjeskobe i patnje patnika, i smrtnu borbu umirućih.
Podigni sve klonule i očajne, posreduj za one koji vjeru i nadu izgubiše.
Izmoli nam darove Duha da služimo Crkvi naroda Hrvata svim zanosom i ustrajnošću.
Neka tvoj Sin, blagoslovljeni i ljubljeni Gospodin Isus Krist, ostane sada i dovijeka naš Put, Istina i Život!
Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!
Nakon Posvetne molitve, svećenik podijeli završni misni blagoslov.

Preuzeto: http://www.zupagospavangrada-sibenik.hr/devetnica-maloj-gospi/

Gospa Dragotinska

Gospi Dragotinskoj

Ko moćna Vladarica svemirskih daljina,
ti si se nastanila kraj diljskih planina,
Đakovštinu pozvala s malog Dragotina,
da očuva s ponosom vjeru tvoga Sina.

Slavonski te mirni puk od Vuke do Save
pohađa s pobožnošću uzdignute glave.
Stupa s pjesmom zanosnom preko prašne trave,
da ti srce daruje puno snage zdrave.

Na nebesa, Marijo, slavno uznesena,
što na zemlji bila si srca probodena,
zagovaraj narod svoj kroz vječna vremena,
jer on križ je uzeo na svoja ramena.

Dragotinska Gospo, čuj molbe puka svoga,
kao djecu najdražu vodi sve pred Boga.
I udalji od svih nas zamke duha zloga
po presvetim ranama Krista Sina tvoga.

Mitar Dragutinac, svećenik

Gospa Tekijska

U sjeveroistočnom Srijemu, na obronku Fruške Gore, udaljena oko 4 km od prijestolnice Vojvodine, nalazi se znamenita rimokatolička crkva. To je crkva Gospe Snježne – poznato svetište i proštenište Majke Božje Tekijske – koja svojom osobitošću i ljepotom privlači pažnju prolaznicima.

Smještena u Petrovaradinu, uz međunarodnu cestu Novi Sad – Beograd, ova je crkva svjedokom i spomenikom nadaleko čuvene pobjede Križa nad Polumjesecom, što je i vidljivo prikazano nad njenom kupolom. Ona je istodobno i povijesnim narodnim spomenikom oslobođenja od Turaka.

Ova je crkva ujedno i dom naše Nebeske Majke, Blažene Djevice Marije, čija čudotvorna slika, također poznata, tješi i štiti smjerne vjernike – hodočasnike. Na oltaru ona je, uistinu, mjesto molitve, utjehe i mira.

Pored Tekijske crkve počiva njen graditelj i ravnatelj, Ilija Okrugić Srijemac, neumorni promicatelj Marijine slave, dugogodišnji petrovaradinski župnik i opat i znameniti hrvatski spisatelj i glazbeni amater. Osim navedenog, bio je i istaknuti promicatelj bratstva i sloge između Srba i Hrvata. Svetište Majke Božje Tekijske svakodnevno je pristupačno onima koji su željni duhovne okrijepe i mira, kao i onima koji iz kulturnih potreba žele usput vidjeti i ponešto doznati o ovom svetom mjestu.

Tekije u prvo vrijeme

Prema predaji, na mjestu sadašnje crkve nalazila se srednjovjekovna kršćanska bogomolja posvećena Blaženoj Djevici Mariji koju su, najvjerojatnije, podigli redovnici tadašnje petrovaradinske cistercitske opatije. Nakon turske najezde i zaposjednuća ovih krajeva 1526. godine, spomenuta je kršćanska bogomolja srušena i na njenom mjestu podignuta muslimanska, u narodu poznata kao Tekija. U to vrijeme, kraj Tekije su žuborila dva izvora s pitkom vodom, od kojih jedan još uvijek teče.


Tekije za vrijeme Isusovaca

Nakon odlaska Turaka, 1687. godine, grad Petrovaradin postaje stjecištem vojnika, obrtnika, trgovaca i zemljoradnika, a prvi redovnici, članovi isusovačkog reda, dolaze već 1693. godine. Budući da u oslobođenom Petrovaradinu ne zatiču sačuvane srednjovjekovne kršćanske bogomolje, isusovci su u prvo vrijeme bili primorani misionariti. Prije podizanja vlastite samostanske crkve Sv. Jurja mučenika, u podnožju petrovaradinske tvrđave, koristili su za bogoslužje napuštenu tekijsku džamiju koju su preuredili u kršćansku crkvicu i posvetili je Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Sedamnaest godina nakon što je u Srijemskim Karlovcima 1699. godine sklopljen mir između austrijskog i turskog carstva, nad Srijemom se ponovno nadvila sjena ubijanja i pustošenja. Brojčano nadmoćnija turska vojska, na čelu s velikim vezirom Damad Ali Pašom, pristigla je 3. kolovoza 1716. godine pred zidine Petrovaradina i opsjela ga. Austrijska vojska, pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskog, odgovorila je izlaskom izvan utvrde u jutro 5. kolovoza iste godine, i u kraćoj borbi vođenoj nedaleko od crkvice Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, turska je vojska doživjela strahoviti poraz. Uvjeren da je Gospinim zagovorom izvojevana pobjeda nad osvajačem, princ Eugen je u znak zahvalnosti darovao petrovaradinskoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije sliku Bogorodice s djetetom – Isusom u naručju, koju je dotada kao svetinju nosio u ratne pohode i pred njom zazivao pomoć s neba za svoju vojsku. S obzirom da je pobjeda izvojevana u bitci vođenoj 5. kolovoza, na spomendan Snježne Gospe, spomenuta je crkva od tada povjerena zaštiti Gospe Snježne, odnosno Gospe Tekijske. Zbog svoje čudotvornosti, ova je slika vremenom postala predmetom iznimnog štovanja, a blagdan Snježne Gospe – danom najvećih hodočašća u ovo marijansko svetište u Petrovaradinu. U prvim poslijeratnim godinama crkva Gospe Snježne proširena je troškom obitelji nastradalog austrijskog podmaršala, grofa Siegfrieda Breunera, koga su Turci bili zarobili i na sam dan bitke pogubili. Drugo proširenje i preuređenje crkve učinili su 1754. godine oci isusovci a na spomendan sv. Joakima i Ane, 26. srpnja iste godine, svečano je u crkvu unešena čudotvorna slika Gospe Snježne. U znak sjećanja na taj događaj Svetište Gospe Snježne slavi i danas ovaj spomendan kao „Male Tekije“, dok se blagdan Snježne Gospe slavi u Svetištu kao „Velike Tekije“.


Tekije iz Okrugićeva vremena

Sadašnja vanjština Tekijske crkve, izgrađena u neogotičko – romaničkom stilu, potječe iz 1881. godine. Neumornim zalaganjem tadašnjeg ravnatelja svetišta, župnika i opata Ilije Okrugića Srijemca, crkva je temeljitom obnovom znatno povećana. Na njenom pročelju podignuta su dva zvonika, a na začelju kupola koju kruniše križ postavljen nad polumjesecom, što simbolizira pobjedu Kršćanstva nad Islamom. U crkvi, ispod kupole, bio je postavljen glavni neogotički oltar posvećen Gospi Snježnoj, a nešto kasnije i dva pomoćna neogotička oltara u čast sv. Josipu i sv. Ani. Na žalost, ovi vrijedni oltari, remek djela tirolskih majstora, uklonjeni su iz crkve 1976. godine. Na mjestu glavnog oltara podignut je oltar od bijelog mramora koji se i danas nalazi u crkvi. Zidovi do visine prozora, kao i crkveni pod, iste su godine, također, obloženi bijelim mramorom, a na prozore postavljeni vitraži s likovima i imenima svetaca.

Tekije novoga doba
























U novije vrijeme izvršeni su opsežni radovi na uređenju unutrašnjeg i vanjskog prostora Tekijskog svetišta. Iza Gospine crkve izgrađen je Križni put gdje hodočasnici mogu promatrati postaje Isusove muke. Između Križnog puta i crkve nalazi se mala kamena špilja s kipom Gospe Lurdske. Pokraj crkve sazidana je nadstrešnica nad prostorom gdje se u danima hodočašća vrši bogoslužje. Godine 2004., pri obilježavanju 1700. obljetnice stradanja srijemskih mučenika, strop Tekijske crkve oslikan je motivima otajstava radosne, žalosne i slavne krunice te krunice svjetla, a oltarni prostor likovima blaženika i svetaca iz novije povijesti. Svetište i proštenište Majke Božje Tekijske, mjesto je molitve i mira, tihi kutak u koji dolaze vjernici željni duhovne i tjelesne okrjepe, ali i oni koji iz kulturnih potreba žele upoznati ovo sveto mjesto.

Preuzeto: /http://www.tekije.com/

Majka Božja od Kamenitih vrata

Kamenita vrata su jedan od najslikanijih i najprepoznatljivijih motiva hrvatskog glavnog grada. Do njih je najlakše doći Radićevom (nekadašnjom Dugom) ulicom koja vodi od Trga bana Jelačića.

Prvi puta spomenuta su 1429. godine premda mnogi zagrebački kroničari smatraju da su sagrađena još u XIII. stoljeću jer se u nekim izvješćima iz 1266. spominju dvoja gradska vrata.

Veliki požar 31.5.1731. zahvatio je Gornji grad, pa tako i Kamenita vrata koja su izgorjela kao i većina kuća. No, pregledavanjem zgarišta ljudi su iz pepela izvukli sliku Majke Božje čitavu i neoštećenu. Ljudi su to odmah prozvali čudom.

Udovica iz građanske obitelji Moldar je dala je izgraditi barokni oltar na kojem će se postaviti slika. Slika Majke Božje je jedna od najstarijih slika koje posjeduje grad, veličina slike je 57x47cm. Ugrađena je u oltar s kipovima sv. Petra i Pavla. Uz njih se, sa svake strane, nalaze dva bijela anđela koji odaju počast Gospi. Majka Božja sjedi na kraljevskom prijestolju, desnom je rukom obgrlila maloga Isusa, dok joj je u lijevoj ruci kraljevsko žezlo. Isus u lijevoj ruci drži mali globus. Na dnu slike je mjesec, a sa svih strana okružuju je oblačići. Marija nosi haljinu grimizne boje, a na ramenima joj gledamo plašt ukrašen zlatnim zvijezdama.

Oltar sa slikom Majke Božje štiti barokna, izvanredno lijepa željezna ograda koju je izradio 1778. godine zagrebački majstor Ivan Korta.

Od 31.5.1731.g ljudi se dolaze moliti pred oltarom Majke Božje te ju traže pomoć kako bi njih ili njihove najbliže čuvala od bolesti, nesreća i sl.
Na 200. godišnjicu 13.5.1931. okrunjena je krunom od zlata i dragulja. 1929.g stručnjaci su sliku dali analizirati te su utvrdili da je slika zaista bila zahvaćena plamenom, a nije izgorila iako je bila od zapaljivog materijala - naslikana je na lako zapaljivom lanenom platnu.
31.5.1991. na 260. obljetnicu, blagopokojni uzoriti kardinal Franjo Kuharić je proglasio Majku Božju od Kamenitih vrata zaštitnicom grada. Od 1999. se 31.5. vodi kao Dan grada Zagreba.
Mnoga naša prošteništa, kapelice, crkve i katedrale dnevno obiđu brojni vjernici i slučajni prolaznici, ali malo je Božjih domova koje svaki dan toliko ljudi posjeti kao Kamenita vrata. Jer, kroz Kamenita vrata ide se na posao, u školu, u muzeje...
I tako su jedna vrata postala naročiti “prolazni” Božji dom - jer već stoljećima Zagrepčani i mnogi koji posjećuju naš glavni grad kroz njih prolaze i zastaju pred Marijinim likom. Bar na tren.
No, puno je i onih koji se klanjaju i mole, pale svijeće, odaju počast dragoj nam Majci, traže utjehu i zahvaljuju na pomoći.
Naša Majka, pomoćnica u svim nevoljama, mnogima je pomogla. Ona ispunjava naše molbe i želje, pomaže u nevolji, ona liječi naše duševne rane i ublažuje nesreće. Mnogima je pomogla i zato je okružena i brojnim razno-bojnim pločicama na kojima su ispisane molbe i zahvale. Postavljane su u razdoblju od 1929. do 1975. godine.
Danonoćno prolaze Kamenitim vratima djeca, mladi, stari, žene i muškarci, i u tišini mole i pozdravljaju Majku.
Inače, u Kamenitim vratima stoji i kip Sv. Antuna koji se sprema kada časne završe sa radnim vremenom pa neki pomisle da je ukraden.
31.5.1991. na 260. obljetnicu, blagopokojni uzoriti kardinal Franjo Kuharić je proglasio Majku Božju od Kamenitih vrata zaštitnicom grada. Od 1999. se 31.5. vodi kao Dan grada Zagreba.
Taj dan nakon svečane mise u zagrebačkoj prvostolnici kreće procesija sa čudotvornom slikom Majke Božje od Kamenitih vrata preko Jelačićeva trga, Radićevom ulicom do Kamenitih vrata gdje se slika vraća na svoje stoljetno mjesto.
Inače, ne zaboravimo da je Dan zaštitnice grada Zagreba ujedno i blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije Elizabeti. Elizabeta je bila Marijina rođakinja koja je bila u dubokoj starosti kada je ostala trudna sa suprugom Zaharijem. Rodit će sina Ivana koji će krstiti Isusa na rijeci Jordan i nosit će ime Ivan Krstitelj. Ovo je blagdan koji se spominje još davne 1263. godine, a slavio se do II. Vatikanskog koncila 2. lipnja.

MOLITVA MAJCI BOŽJOJ OD KAMENITIH VRATAPresveta Bogorodice!Tvoj sveti lik nije izgorio u razornu požaru Kamenitih vrata.
Čudesno sačuvan postao nam je znakomda ti u srcu grada Zagrebaželiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svimakoji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige.Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti,tvome Srcu povjeravamo i predajemosvako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike,siromahe i beskućnike našega grada.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Kristada budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.
Kraljice mira, moli za nas i moli s namaza mir u našoj ispaćenoj Domovini,da kroz sve poteškoće i opasnosti životasretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva,
da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Kamenitih vrata,
Zaštitnice grada Zagreba,
moli za nas!

Franjo Damir K.

Preuzeto sa: http://putevimilosti.com/susreti/najava-duhovnih-dogadaja/2027-majka-bozja-od-kamenitih-vrata

Zemunska Gospa - Pomoćnica Kršćana

U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka uz Svetište Tekijske Gospe nastalo je i razvilo se i manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga - Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa .

Blažena Djevica Marija, majka Isusa Krista - Bogorodica, s Isusom je od njegoovog rođenja do njegove muke, smrti i uskrsnuća; od Nazareta i Betlehema do Jeruzalema. S njegovim učenicima kada se oni "vratiše s brda zvanoga Maslinske, ... svi oni bijahu jednodušno postojni u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom" (Dj 1,12-14). U dvijetisućnoj povijesti kršćanstva nastala su razna, veća i manja Gospina svetišta. Jer joj se mi kršćani obraćamo da ona - Bogorodica - svojim zagovorom kod Boga, podupre naše molitve.

U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka u 18. st. nastalo je i razvilo se Svetište Snježnoj Gospi, Tekijska Gospa , uz cestu blizu Petrovaradina. I manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga - Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa . 

Poslije oslobođenja od Turaka 1717. i Požarevačkog mira 1718., dva su kapucina došla u Zemun 1721. Napuštenu džamiju prilagodili su za liturgijsku službu. 1727. zamjenili su ih konventualci. I prvi i drugi su franjevci. Kapucini su se vratili u Zemun 1728. i na Malu Gospu 8. IX., Preuzeli svoju misiju kako su je zvali. Da bi mošeja izgledala kao crkva dogradili su zvonik i sakristiju. Jedan su oltar posvetili žalosnoj Gospi, drugi sv. Franji. A sliku Madona s djetetom postavili su na glavni oltar. Donijeli su je prilikom svojeg drugog dolaska. O štovanju i zazivanju Gospe ne samo na crkveni god, slavu, Marijino pohođenje sv. Elizabeti, 2. VII., Već tijekom, svjedoče zavjetni srebreni darovi zahvalnosti: anathemata , u obliku ozdravljenog dijela tijela: ruke, noge, grudi ili samo srce. "Velika majka čudesno pomaže kako to mnogobrojni darovi potvrđuju", zapisao je Ladislav Szörényi biskup Srijema (1733.-1752.), Posjetivši Zemun 1735. Početkom gradnje nove crkve1784., Darovi su prodani. Novac je predan namjesnički vijeću. Nekoliko zavjetnih darova nalazi se u župnom muzeju. 

Kada je Beograd 1739. ponovno pripao Turcima, beogradski Franjevci-opservanti, treći ogranak franjevaca, u pratnji vjernika s križem, zastavama i dvije Gospine slike prešli su 3. XII. 1739. u Zemun. Dio tih franjevaca produžio je za Vukovar sa istom slikom kao što je u zemunskoj župnoj crkvi. Ta je Gospina slika završila u Sotinu gdje se i danas poštiva kao " Sotinska Gospa ". S franjevcima koji su ostali u Zemunu, ostala je "Crna Gospa", kopija slike "Čenstohovske Gospe". Budući da su franjevci-opservanti ostati u Zemunu, franjevci-kapucini odlučili su napustiti svoju misiju. Naslijedio ih je 1744. Adam BUTNER, prvi zemunsku župnik. Poslao ga je biskup Bamberga i Würzburga, grof Fridrich Karlo Schönborn (1674.-1746.), Vlastelin i patron zemunske župe. I Isusovci su iz Beograda 1739. preko Zemuna produžili za Petrovaradin noseći sa sobom sliku Madone s djetetom. I ona je slična onoj u Zemunu. Ova je Gospina slika izložena u petrovaradinskoj župnoj crkvi, a 1868. u crkvi snježne Gospe na Tekiji, gdje je ostala sve do 1934. Te godine ponovno je vraćena u Beograd gdje se u crkvi sv. Petra časti kao " Bogorodica Beogradska ".

Tijekom druge polovice 16. st. proširilo se zazivanje i štovanje Marije pomoćnice kršćana. Nakon višestoljetne nemoći da se zaustavi prodor Turaka u Europu, papa je pozvao kršćanski svijet na molitvu. Pobjeda kršćanske flote nad turskom 7. X. 1571. kod Lepanta, pripisivala se i čudotvornoj pomoći Presvete Bogorodice. U spomen na tu pobjedu, papa Pio V. dodao je Lauretanske litanijama zaziv: Pomoćnice kršćana , moli za nas ! Nisu molile i zazivali Mariju pomoćnice kršćana samo žene muževa i majke sinova ratnika, već i vojnici i njihovi zapovjednici. Poljski kralj Jan III. Sobjeski prije no što je krenuo u pomoć opkoljenom Beču, hodočastio je Čenstohovskoj Gospi . U nedjelju 12. IX. 1683., prije no što su njemački i poljski vojnici krenuli u napad, nazočili su sv. misi. Služio ju je papinski poslanik, a kralj posluživao. U vojničkom jurišu na Turke odjekivao je poklik: Za Isusa i Mariju! U spomen na tu pobjedu papa Inocent XI. odredio je da u nedjelju iza Male Gospe bude blagdan Imena Marijina. "Veliki rat" koji je započe oslobađanjem Beča, završio je Karlovačkim mirom 1699. Vijećnica u Sr. Karlovcima u kojoj je potpisan mir, pretvorena je u crkvu posvećenu Gospi od mira . 

I vojskovođa Eugen Savojski pobjednik Turaka 1716.-1717., bio je veliki štovatelj Majke Božje. Nosio je krunicu, au šatoru držao sliku: " Sniježna Gospa ", sličnu onoj iz Rimske bazilike Sta Maria Maggiore - Sveta Marija Velika. Tu je sliku ostavio u Petrovaradinu sa željom da se Gospi u zahvalu izgradi crkva. Jer je ondje 1716., na dan posvećen Snježnoj Gospi, 5. VIII., Pobijedio Turke. Naziv " Sniježna Gospa "povezan je s nastankom spomenute rimske bazilike. Papi Liberiju (352.-360.), prema legendi, objavljeno je u noći 5. / 6. VIII. da je sagradi na mjestu gdje će ujutro zateći snijeg. A na crkva na Tekijama, izgrađena je na mjestu gdje je bila tekija , derviški samostan. Na kupoli crkve i danas stoji polumjesec i nad njime križ. Slikovit znak tadašnjeg sukoba križa i polumjeseca i uvjerenja. Oslobađanje europskih zemalja od Turaka nije bilo samo širenje vlasti kršćanskih vladara već i oslobađanje kršćana, kršćanskog duha i vjere. Višestoljetno prodiranje Osmanlija u Europu, vladari nisu uspijevali ni spriječiti ni protjerati ih. Prevladalo je uvjerenje da pobjeda nad Turcima nije samo stvar oružane nadmoći, već i Božje pomoći posredstvom Marije pomoćnice kršćana. 

I za vrijeme tridesetgodišnjeg rata među narodima, državama i vjerama , 1618.-1648., zazivali su kršćani Mariju pomoćnicu kršćana. U crkvu sv. Jakoba u Innsbrucku na glavni oltar postavljena je slika Madona s djetetom , njemačkog renesansnog slikara Luke Cranach (1472.-1553.). U gradu Passau za vrijeme tog rata izgrađena je crkva Maria Hilf i povjerena kapucina. Oni su za ovu crkvu dali načiniti presliku, kopiju spomenute slike. Takve su se preslike-kopije dospjele u mnoge gradove. Od Austrije i Slovenije, najpoznatije njihovo svetišta u Brezju Marija pomagaj , do Varaždina, Zagreba, Sl. Broda, Osijeka i drugih gradova, do Sotina, Zemuna i Beograda. 

Franjevci-opservanti koji su došli u Zemun 1439., podigli su 1750. crkvu u čast sv. Ivanu Krstitelju. Slika Čenstohovske Gospe na jednom oltaru sve do 1818. nazivana je Beogradska Gospa . Kao pandan Gospina slika u župskoj crkvi prozvana je Zemunska Gospa . Slika Čenstohovske Gospe sa svojim zarezima na licu i danas stoji na zidu franjevačke crkve. U samostanskoj kronici sačuvan je crtani dodatak uz sliku iz 18. st .: uz rijeke Dunav i Savu na jednoj strani crtež prikazuje beogradsku tvrđavu, podgrađe, zgrade i tornjeve crkve, a na drugoj strani nekoliko zgrada i dvije zemunske crkve. I na njemačkom jeziku: "O Marijo, bila si utočište kršćana u krajevima koje sada posjeduju Turci, a bit ćeš uvijek iu ovim krajevima koje posjeduju kršćani." 

Tijekom 18. st. u dvije zemunske katoličke crkve uz spomenute Gospine slike u svakoj je bio još i oltar posvećen žalosnoj Gospi. I kapela na groblju, 1740., bila je posvećena žalosnoj Gospi. Bile su i dvije pravoslavne crkve, starija sv. Nikole i nova, posvećena Presvetoj Bogorodici, izgrađena 1774.-1780. Sve su te crkve blizu jedna drugoj; sve bi ih obuhvatio krug cca 500 m. Kolikogod današnjem čovjeku to naglašeno štovanje Isusove Majke s više istoimenih oltara i slika-ikona izgleda pomalo neobično, ono svjedoči ne samo o vjeri i pouzdanju tadašnjih vjernika već io stanju u društvu.

Nova župna crkva u Zemunu posvećena Uznesenju Bl. Dj, Marije na nebo, sagrađena je 1794. / 5. Slika Zemunske Gospe bila je na glavnom oltaru sve do Velike Gospe 1840. Tada je zamjenjena slikom zemunskog slikara Živka Petrovića. Naslikao ju je prema Assunta talijanskog renesansnog slikara Tiziana Vecellio (1490.-1576.). I ona je zamjenjena slikom Marijinog Uznesenja češkog slikara Emanuela dite, prilikom obnavljanja crkve 1894.-1898. Petrovićeva slika nalazila se u župnom dvoru sve do 1930. Poslije te godine više se ne spominje niti se zna kamo je nestala. A slika Zemunske Gospe jedno je vrijeme bila na zidu crkve, zatim ispod kora, dok nije 1980. restaurirana i postavljena odmah do svetišta. 

Poslije rušenja stare župne crkve i poteškoća s gradnjom nove, dolaskom jednog neobičnog španjolskog svećenika, plemića i viteza bivšeg kapucinskog redovnika i vojnog svećenika, Quesar Georgius de persan, zapušten je vjerski život i štovanje Zemunske Gospe. Postupna obnova pokazala se tek 1855. kada je zemunski župnik S. Zsitvay "u prisustvu vojnih i građanskih uglednika i velikog sudjelovanje naroda - magna cum pompa - pozdravio proglašenje vjerske istine Marijinog bezgrešnog začeća. "A nakon Gospinog ukazanja u Lurdu 1858., već na Veliku Gospu "umnožaše se naši bogoljubni hodočasnici kojim se i ne nadasmo" iz mnogih mjesta u Srijemu i iz Banata. I nadamo se, zapisao je zemunski kapelan Ilija Okrugić "da će na godinu još ih više amo dojti, te da će Gospa Zemunska opet kao u svoje prvo i staro doba početi međ sriemskimi hodočastnimi mjesti, od pravoviernih slavljena biti." (Sažetak članka: Zemunska Gospa, Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 1989. br.2., str. 35.-37. | I br. 4. str. 76.-78.) 

O štovanju Presvete Bogorodice u Beogradu prije no što su ga Turci osvojili 1521. i potom u izgnanstvu u Carigradu u koji su dovedeni kao roblje: "Po odobrenju Turaka, oni su ponijeli svoje svetinje, ostatke napuštenih hramova. Bile su to mošti sv. Petke, mošti carice Teofan i ikona Bogorodice ... smješteni su u jugozapadnu mahalu same varoši. Srbi su tu podigli Crkvu sv. Bogorodice u kojoj je čuvana i poznata ikona Bogorodice, koja je donesena iz Beograda, kao i druge svetinje ..., a crkva koju su izgradili izgorjela je tek u nedavnoj prošlosti, 1955. godine. "Jovanka Kalić-Mijušković, Beograd u srednjem vijeku , Beograd 1967., str. 263-264. 

Mons. mr. Antun Kolarević,
zemunski župnik u miru

Preuzeto sa: http://archive.is/IDwEJ#selection-511.7-511.19