četvrtak, 8. listopada 2015.

Slika Gospe van Grada

Slika Gospe van Grada


Ulazeći u crkvu Gospe van Grada prvo što u oko upada je veliki oltar i na njemu Gospina slika. Oltar Porođenja Blažene Djevice Marije je nabavljen u Veneciji 1783. godine, kad je Gospina bratovština odlučila da podigne novi oltar od mramora. U tu svrhu Jakov Šupuk, prokurator bratovštine sastavio je ugovor s Petrom Faticom, profesorom umjetnosti iz Venecije. Bratimi su za izgradnju oltara morali donijeti po „barilo“ vina, a profesoru se isplaćivalo na rate novčano. O kojoj se svoti novca radi u ugovoru se ne govori. Na retablu oltara postavljena je slika Gospe van Grada koju pridržavaju dva anđela, a druga dva anđela rastežu zavjesu ispod mramorne krune. Na reljefnom antipendiju razigrana djeca nose svijeće i voće oko Gospina lika u sredini. Na vrhu retabla sjede dva anđela, a dva su svjećonoše sa strane retabla. U sredini retabla je svetohranište od šarenog mramora.

Stara Gospina oltarna slika na drvetu, vjerojatno djelo slikarske dalmatinske škole (XV. st.), čuva se u župnom arhivu. Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture iz Splita restaurirao je 1988. godine sliku „Bogorodica sa djetetom“ majstora Nikole Vladanova. Prema restauratoru Slavku Alaču slika je izrađena između 1520. i 1560. godine. Don Krsto Stošić u svojoj knjizi o župi Gospe van Grada tvrdi da se Gospina slika prije 800 godina nalazila u Bilicama (Jerkulaovac) u kapeli, odakle je prenesena prvo u crkvu na Pomišlju, a poslije u varošku crkvu sv. Kuzme i Damjana. To se dogodilo najvjerojatnije 1452., kad je ustanovljena Gospina bratovština. Postoji također predaja da su Gospinu sliku sa sobom donijeli franjevci s Visovca, kako se pjeva u pučkoj pjesmi: “Od milosti Gospe slavna, s Visovca si došla k nama. U vremena jošte davna Kandijskog za bojnog plama.”

Slika je poprilično oštećena, te je tadašnji župnik fra Mirko Buljac zatražio da se napravi kopija originala, koju je izvrsno izveo Slavko Alač. Originalu je dodao donji rub haljine, koji je vjerojatno s originala otpilan radi veličine okvira u koji je slika trebala stati. Danas se ta slika nalazi na glavnom oltaru. Sa slike je skinuta srebrnina, Gospina „košuljica“ koja je ukrašena srebrenim i zlatnim nakitom. Dobar dio nakita su pokrali lopovi 1906. godine. Prema župniku fra Mirku Buljcu „srebrena košulja“ je skrivala Gospinu sliku pogledu vjernika, a i zbog vlage koja se skupljala ispod „košuljice“ propadala je i slika jer nije mogla „disati“. Piše u župnoj kronici da je sada kad je kopija originala postavljena na oltar, bez srebrene košulje“ zasjala i slika i oltar i crkva. Slika koja se nalazi na oltaru zajedno s okvirom 2008. godine, prilikom temeljite obnove crkve izvana i iznutra, još je jednom restaurirana. Na sliku je stavljena i zlatna kruna na Marijinoj i Isusovoj glavi, a originalna Gospina „košuljica“, srebreni okvir čuva se u župnom arhivu.
Rad akademskog slikara Bruna Bulića „Bogorodice s djetetom“ sa „srebrenom košuljom“ i zlatnom krunom postavljena je u blagovaonicu župne kuće. Ta se slika neko vrijeme nosila u crkvu za vrijeme Devetnice Maloj Gospi, kao i u procesiji na sam blagdan.

Slika je naručena prigodom misija u župi 1974., a na poleđini slike nalazimo natpis: Bruno Bulić: “Preslik slike Gospe van Grada”. Šibenik, studeni 1974. Po želji o. fra Silvestra Aračića.



PRIJENOS I POVRATAK GOSPINE SLIKE

Na početku Devetnice Gospi van Grada 30. kolovoza na večernjoj misi slika se s glavnog oltara prenosi na sredinu crkve, uz pjesmu crkvenog mješovitog zbora. Kroz ovo vrijeme, dok se slika Gospe van Grada nalazi u sredini crkve, Marijini štovatelji mogu osobne molitve uputiti klečeći ispred Svete Prilike. „Silazak“ Gospe van Grada među vjernike pobožni je čin susreta Isusove i naše Majke Marije s nama, njezinim štovateljima, i slikovito nam pokazuje da je Bogorodica među nama. Na svečanom postolju u sredini crkve Gospina slika ostaje do zadnje nedjelje u rujnu, kad je opet prenosimo na glavni oltar, nakon večernje mise, uz posvetnu molitvu.

PRIJENOS GOSPINE SLIKE S GLAVNOGA OLTARA

Nakon Popričesne molitve, na kraju župne mise u 9,30 sati, dvoje vjernika prenesu Gospinu sliku s glavnoga oltara na svečano postolje u sredini crkve. Župni mješoviti zbor pjeva prigodnu marijansku pjesmu. Svećenik s poslužiteljima daje počast svetoj slici i zajedno s vjernicima moli Župnu molbenicu.

Župna molbenica
Sveta Marijo, kao nova Žena u djelu spasenja usko si združena s novim Adamom. Čvor Evine neposlušnosti razdriješen je tvojom poslušnošću. Što je Eva svezala nevjerom, to si ti razdriješila kao nova Žena vjerom. Tvoje majčinsko Srce, puno vjere i ljubavi, ističe se kao mudro, poučljivo, novo srce, blago, čisto i ponizno, jednostavno, jako u prihvaćanju Božje volje, budno u iščekivanju Kristova uskrsnuća.

– Hvalu dajmo Gospodinu Bogu našemu.
– Dostojno je i pravedno.

Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože, ti si Blaženu Djevicu Mariju dao za majku Kristu, početniku Novoga saveza, i učinio je prvinom svoga novoga naroda. Ona je uistinu, začeta bez ljage i obilno obdarena darovima milosti, nova Žena i prva učenica Novoga zavjeta; Žena koja je radosna u tvojoj službi, poučljiva glasu Duha Svetoga i brižna čuvarica tvoje riječi; Žena zbog vjere blažena, u Potomku blagoslovljena, među poniznima uzvišena; Žena u trpljenju jaka, vjerna uz križ svoga Sina, u smrti slavna. Zato si ti svetoj Djevici Mariji dao srce mudro i poučljivo da tvoju volju savršeno ispuni; srce novo i blago, u koje ćeš milostivo upisati zakon Novog saveza; srce jednostavno i čisto, kojim će zaslužiti da kao djevica začne tvoga Sina i tebe zauvijek radosno gleda; srce jako i budno, kojim će neustrašivo ponijeti mač boli i vjerno očekivati uskrsnuće Sina. Stoga te i mi molimo:
Gospodine, Bože naš, ti si bezgrešno srce svete Djevice Marije učinio boravištem svoje Riječi i svetištem Duha Svetoga. Daj nam, molimo, čisto i poučljivo srce, da vjerno vršimo tvoje zapovijedi, tebe nada sve ljubimo i svojim bližnjima u potrebama pomažemo. Ti si svetu Djevicu, oblikovanu od Duha Svetoga učinio prvinom novoga stvaranja. Udijeli nam da se uzdržavamo od staroga grijeha, svim srcem prihvatimo novost evanđelja te vjerno vršimo novu zapovijed ljubavi. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova.

– Amen.
Nakon Župne molbenice, svećenik podijeli završni misni blagoslov.

POVRATAK GOSPINE SLIKE NA GLAVNI OLTAR

Nakon Popričesne molitve, na kraju večernje mise u 19 sati, dvoje vjernika prenesu Gospinu sliku sa svečanoga postolja u sredini crkve na glavni oltar. Župni mješoviti zbor pjeva prigodnu marijansku pjesmu. Svećenik s poslužiteljima daje počast Svetoj Slici i zajedno s vjernicima moli Posvetnu molitvu.

Posvetna molitva Gospi van Grada
Bezgrešna Djevice Marijo, Majko Isusova i Majko naša!
Bila si Majka naše Crkve i naroda u stoljećima kada smo se kao narod i kao Crkva rađali. Bila si nam Utočište u krvavim vremenima, kada smo izdisali pod udarcima. Bila si stijeg naših pobjeda i stalan poticaj naših obnova.
Majko naše prošlosti, budi Majkom naše sadašnjosti i budućnosti!
Povjeravamo se tvojoj majčinskoj zaštiti i ljubavi. Posvećujemo ti naše obitelji, da postanu svetište ljubavi i rasadište novih života; sačuvaj sve začete živote da se rode i rođene da se u ljubavi podignu i odgoje. Tebi povjeravamo cvijet naše mladeži, našu djecu, mladiće i djevojke; sačuvaj im nevinost i radost života. Prikazujemo ti žuljave ruke težaka na našim njivama, znoj radnika u tvornicama, strpljivo služenje liječnika i bolničara, napore naših intelektualaca, rad i molitvu naših svećenika, redovnika i redovnica. U tvoju majčinsku ljubav stavljamo boli naših bolesnika, tjeskobe i patnje patnika, i smrtnu borbu umirućih.
Podigni sve klonule i očajne, posreduj za one koji vjeru i nadu izgubiše.
Izmoli nam darove Duha da služimo Crkvi naroda Hrvata svim zanosom i ustrajnošću.
Neka tvoj Sin, blagoslovljeni i ljubljeni Gospodin Isus Krist, ostane sada i dovijeka naš Put, Istina i Život!
Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!
Nakon Posvetne molitve, svećenik podijeli završni misni blagoslov.

četvrtak, 16. srpnja 2015.

Gospa Dragotinska


Gospi Dragotinskoj

Ko moćna Vladarica svemirskih daljina,
ti si se nastanila kraj diljskih planina,
Đakovštinu pozvala s malog Dragotina,
da očuva s ponosom vjeru tvoga Sina.

Slavonski te mirni puk od Vuke do Save
pohađa s pobožnošću uzdignute glave.
Stupa s pjesmom zanosnom preko prašne trave,
da ti srce daruje puno snage zdrave.

Na nebesa, Marijo, slavno uznesena,
što na zemlji bila si srca probodena,
zagovaraj narod svoj kroz vječna vremena,
jer on križ je uzeo na svoja ramena.

Dragotinska Gospo, čuj molbe puka svoga,
kao djecu najdražu vodi sve pred Boga.
I udalji od svih nas zamke duha zloga
po presvetim ranama Krista Sina tvoga.

Mitar Dragutinac, svećenik

petak, 5. lipnja 2015.

Gospa Tekijska




U sjeveroistočnom Srijemu, na obronku Fruške Gore, udaljena oko 4 km od prijestolnice Vojvodine, nalazi se znamenita rimokatolička crkva. To je crkva Gospe Snježne – poznato svetište i proštenište Majke Božje Tekijske – koja svojom osobitošću i ljepotom privlači pažnju prolaznicima.

Smještena u Petrovaradinu, uz međunarodnu cestu Novi Sad – Beograd, ova je crkva svjedokom i spomenikom nadaleko čuvene pobjede Križa nad Polumjesecom, što je i vidljivo prikazano nad njenom kupolom. Ona je istodobno i povijesnim narodnim spomenikom oslobođenja od Turaka.

Ova je crkva ujedno i dom naše Nebeske Majke, Blažene Djevice Marije, čija čudotvorna slika, također poznata, tješi i štiti smjerne vjernike – hodočasnike. Na oltaru ona je, uistinu, mjesto molitve, utjehe i mira.

Pored Tekijske crkve počiva njen graditelj i ravnatelj, Ilija Okrugić Srijemac, neumorni promicatelj Marijine slave, dugogodišnji petrovaradinski župnik i opat i znameniti hrvatski spisatelj i glazbeni amater. Osim navedenog, bio je i istaknuti promicatelj bratstva i sloge između Srba i Hrvata. Svetište Majke Božje Tekijske svakodnevno je pristupačno onima koji su željni duhovne okrijepe i mira, kao i onima koji iz kulturnih potreba žele usput vidjeti i ponešto doznati o ovom svetom mjestu.

Tekije u prvo vrijeme

Prema predaji, na mjestu sadašnje crkve nalazila se srednjovjekovna kršćanska bogomolja posvećena Blaženoj Djevici Mariji koju su, najvjerojatnije, podigli redovnici tadašnje petrovaradinske cistercitske opatije. Nakon turske najezde i zaposjednuća ovih krajeva 1526. godine, spomenuta je kršćanska bogomolja srušena i na njenom mjestu podignuta muslimanska, u narodu poznata kao Tekija. U to vrijeme, kraj Tekije su žuborila dva izvora s pitkom vodom, od kojih jedan još uvijek teče.


Tekije za vrijeme Isusovaca

















Nakon odlaska Turaka, 1687. godine, grad Petrovaradin postaje stjecištem vojnika, obrtnika, trgovaca i zemljoradnika, a prvi redovnici, članovi isusovačkog reda, dolaze već 1693. godine. Budući da u oslobođenom Petrovaradinu ne zatiču sačuvane srednjovjekovne kršćanske bogomolje, isusovci su u prvo vrijeme bili primorani misionariti. Prije podizanja vlastite samostanske crkve Sv. Jurja mučenika, u podnožju petrovaradinske tvrđave, koristili su za bogoslužje napuštenu tekijsku džamiju koju su preuredili u kršćansku crkvicu i posvetili je Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije. Sedamnaest godina nakon što je u Srijemskim Karlovcima 1699. godine sklopljen mir između austrijskog i turskog carstva, nad Srijemom se ponovno nadvila sjena ubijanja i pustošenja. Brojčano nadmoćnija turska vojska, na čelu s velikim vezirom Damad Ali Pašom, pristigla je 3. kolovoza 1716. godine pred zidine Petrovaradina i opsjela ga. Austrijska vojska, pod zapovjedništvom princa Eugena Savojskog, odgovorila je izlaskom izvan utvrde u jutro 5. kolovoza iste godine, i u kraćoj borbi vođenoj nedaleko od crkvice Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, turska je vojska doživjela strahoviti poraz. Uvjeren da je Gospinim zagovorom izvojevana pobjeda nad osvajačem, princ Eugen je u znak zahvalnosti darovao petrovaradinskoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije sliku Bogorodice s djetetom – Isusom u naručju, koju je dotada kao svetinju nosio u ratne pohode i pred njom zazivao pomoć s neba za svoju vojsku. S obzirom da je pobjeda izvojevana u bitci vođenoj 5. kolovoza, na spomendan Snježne Gospe, spomenuta je crkva od tada povjerena zaštiti Gospe Snježne, odnosno Gospe Tekijske. Zbog svoje čudotvornosti, ova je slika vremenom postala predmetom iznimnog štovanja, a blagdan Snježne Gospe – danom najvećih hodočašća u ovo marijansko svetište u Petrovaradinu. U prvim poslijeratnim godinama crkva Gospe Snježne proširena je troškom obitelji nastradalog austrijskog podmaršala, grofa Siegfrieda Breunera, koga su Turci bili zarobili i na sam dan bitke pogubili. Drugo proširenje i preuređenje crkve učinili su 1754. godine oci isusovci a na spomendan sv. Joakima i Ane, 26. srpnja iste godine, svečano je u crkvu unešena čudotvorna slika Gospe Snježne. U znak sjećanja na taj događaj Svetište Gospe Snježne slavi i danas ovaj spomendan kao „Male Tekije“, dok se blagdan Snježne Gospe slavi u Svetištu kao „Velike Tekije“.


Tekije iz Okrugićeva vremena

Sadašnja vanjština Tekijske crkve, izgrađena u neogotičko – romaničkom stilu, potječe iz 1881. godine. Neumornim zalaganjem tadašnjeg ravnatelja svetišta, župnika i opata Ilije Okrugića Srijemca, crkva je temeljitom obnovom znatno povećana. Na njenom pročelju podignuta su dva zvonika, a na začelju kupola koju kruniše križ postavljen nad polumjesecom, što simbolizira pobjedu Kršćanstva nad Islamom. U crkvi, ispod kupole, bio je postavljen glavni neogotički oltar posvećen Gospi Snježnoj, a nešto kasnije i dva pomoćna neogotička oltara u čast sv. Josipu i sv. Ani. Na žalost, ovi vrijedni oltari, remek djela tirolskih majstora, uklonjeni su iz crkve 1976. godine. Na mjestu glavnog oltara podignut je oltar od bijelog mramora koji se i danas nalazi u crkvi. Zidovi do visine prozora, kao i crkveni pod, iste su godine, također, obloženi bijelim mramorom, a na prozore postavljeni vitraži s likovima i imenima svetaca.

Tekije novoga doba

























U novije vrijeme izvršeni su opsežni radovi na uređenju unutrašnjeg i vanjskog prostora Tekijskog svetišta. Iza Gospine crkve izgrađen je Križni put gdje hodočasnici mogu promatrati postaje Isusove muke. Između Križnog puta i crkve nalazi se mala kamena špilja s kipom Gospe Lurdske. Pokraj crkve sazidana je nadstrešnica nad prostorom gdje se u danima hodočašća vrši bogoslužje. Godine 2004., pri obilježavanju 1700. obljetnice stradanja srijemskih mučenika, strop Tekijske crkve oslikan je motivima otajstava radosne, žalosne i slavne krunice te krunice svjetla, a oltarni prostor likovima blaženika i svetaca iz novije povijesti. Svetište i proštenište Majke Božje Tekijske, mjesto je molitve i mira, tihi kutak u koji dolaze vjernici željni duhovne i tjelesne okrjepe, ali i oni koji iz kulturnih potreba žele upoznati ovo sveto mjesto.

Preuzeto: /http://www.tekije.com/

nedjelja, 31. svibnja 2015.

Majka Božja od Kamenitih vrata



Kamenita vrata su jedan od najslikanijih i najprepoznatljivijih motiva hrvatskog glavnog grada. Do njih je najlakše doći Radićevom (nekadašnjom Dugom) ulicom koja vodi od Trga bana Jelačića.
Prvi puta spomenuta su 1429. godine premda mnogi zagrebački kroničari smatraju da su sagrađena još u XIII. stoljeću jer se u nekim izvješćima iz 1266. spominju dvoja gradska vrata.
Veliki požar 31.5.1731. zahvatio je Gornji grad, pa tako i Kamenita vrata koja su izgorjela kao i većina kuća. No, pregledavanjem zgarišta ljudi su iz pepela izvukli sliku Majke Božje čitavu i neoštećenu. Ljudi su to odmah prozvali čudom.
Udovica iz građanske obitelji Moldar je dala je izgraditi barokni oltar na kojem će se postaviti slika. Slika Majke Božje je jedna od najstarijih slika koje posjeduje grad, veličina slike je 57x47cm. Ugrađena je u oltar s kipovima sv. Petra i Pavla. Uz njih se, sa svake strane, nalaze dva bijela anđela koji odaju počast Gospi. Majka Božja sjedi na kraljevskom prijestolju, desnom je rukom obgrlila maloga Isusa, dok joj je u lijevoj ruci kraljevsko žezlo. Isus u lijevoj ruci drži mali globus. Na dnu slike je mjesec, a sa svih strana okružuju je oblačići. Marija nosi haljinu grimizne boje, a na ramenima joj gledamo plašt ukrašen zlatnim zvijezdama.




Oltar sa slikom Majke Božje štiti barokna, izvanredno lijepa željezna ograda koju je izradio 1778. godine zagrebački majstor Ivan Korta.
Od 31.5.1731.g ljudi se dolaze moliti pred oltarom Majke Božje te ju traže pomoć kako bi njih ili njihove najbliže čuvala od bolesti, nesreća i sl.
Na 200. godišnjicu 13.5.1931. okrunjena je krunom od zlata i dragulja. 1929.g stručnjaci su sliku dali analizirati te su utvrdili da je slika zaista bila zahvaćena plamenom, a nije izgorila iako je bila od zapaljivog materijala - naslikana je na lako zapaljivom lanenom platnu.
31.5.1991. na 260. obljetnicu, blagopokojni uzoriti kardinal Franjo Kuharić je proglasio Majku Božju od Kamenitih vrata zaštitnicom grada. Od 1999. se 31.5. vodi kao Dan grada Zagreba.
Mnoga naša prošteništa, kapelice, crkve i katedrale dnevno obiđu brojni vjernici i slučajni prolaznici, ali malo je Božjih domova koje svaki dan toliko ljudi posjeti kao Kamenita vrata. Jer, kroz Kamenita vrata ide se na posao, u školu, u muzeje...
I tako su jedna vrata postala naročiti “prolazni” Božji dom - jer već stoljećima Zagrepčani i mnogi koji posjećuju naš glavni grad kroz njih prolaze i zastaju pred Marijinim likom. Bar na tren.
No, puno je i onih koji se klanjaju i mole, pale svijeće, odaju počast dragoj nam Majci, traže utjehu i zahvaljuju na pomoći.
Naša Majka, pomoćnica u svim nevoljama, mnogima je pomogla. Ona ispunjava naše molbe i želje, pomaže u nevolji, ona liječi naše duševne rane i ublažuje nesreće. Mnogima je pomogla i zato je okružena i brojnim razno-bojnim pločicama na kojima su ispisane molbe i zahvale. Postavljane su u razdoblju od 1929. do 1975. godine.
Danonoćno prolaze Kamenitim vratima djeca, mladi, stari, žene i muškarci, i u tišini mole i pozdravljaju Majku.
Inače, u Kamenitim vratima stoji i kip Sv. Antuna koji se sprema kada časne završe sa radnim vremenom pa neki pomisle da je ukraden.
31.5.1991. na 260. obljetnicu, blagopokojni uzoriti kardinal Franjo Kuharić je proglasio Majku Božju od Kamenitih vrata zaštitnicom grada. Od 1999. se 31.5. vodi kao Dan grada Zagreba.
Taj dan nakon svečane mise u zagrebačkoj prvostolnici kreće procesija sa čudotvornom slikom Majke Božje od Kamenitih vrata preko Jelačićeva trga, Radićevom ulicom do Kamenitih vrata gdje se slika vraća na svoje stoljetno mjesto.
Inače, ne zaboravimo da je Dan zaštitnice grada Zagreba ujedno i blagdan Pohoda Blažene Djevice Marije Elizabeti. Elizabeta je bila Marijina rođakinja koja je bila u dubokoj starosti kada je ostala trudna sa suprugom Zaharijem. Rodit će sina Ivana koji će krstiti Isusa na rijeci Jordan i nosit će ime Ivan Krstitelj. Ovo je blagdan koji se spominje još davne 1263. godine, a slavio se do II. Vatikanskog koncila 2. lipnja.


MOLITVA MAJCI BOŽJOJ OD KAMENITIH VRATAPresveta Bogorodice!Tvoj sveti lik nije izgorio u razornu požaru Kamenitih vrata.
Čudesno sačuvan postao nam je znakomda ti u srcu grada Zagrebaželiš na osobit način biti prisutna kao Zaštitnica i Utočište svimakoji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige.Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti,tvome Srcu povjeravamo i predajemosvako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike,siromahe i beskućnike našega grada.
Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja Isusa Kristada budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene.
Kraljice mira, moli za nas i moli s namaza mir u našoj ispaćenoj Domovini,da kroz sve poteškoće i opasnosti životasretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva,
da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova.
Amen.

Majko Božja Kamenitih vrata,
Zaštitnice grada Zagreba,
moli za nas!

Franjo Damir K.


ponedjeljak, 25. svibnja 2015.

Zemunska Gospa - Pomoćnica Kršćana

U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka uz Svetište Tekijske Gospe nastalo je i razvilo se i manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga - Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa .


Blažena Djevica Marija, majka Isusa Krista - Bogorodica, s Isusom je od njegoovog rođenja do njegove muke, smrti i uskrsnuća; od Nazareta i Betlehema do Jeruzalema. S njegovim učenicima kada se oni "vratiše s brda zvanoga Maslinske, ... svi oni bijahu jednodušno postojni u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom" (Dj 1,12-14). U dvijetisućnoj povijesti kršćanstva nastala su razna, veća i manja Gospina svetišta. Jer joj se mi kršćani obraćamo da ona - Bogorodica - svojim zagovorom kod Boga, podupre naše molitve.

U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka u 18. st. nastalo je i razvilo se Svetište Snježnoj Gospi, Tekijska Gospa , uz cestu blizu Petrovaradina. I manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga - Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa . 

Poslije oslobođenja od Turaka 1717. i Požarevačkog mira 1718., dva su kapucina došla u Zemun 1721. Napuštenu džamiju prilagodili su za liturgijsku službu. 1727. zamjenili su ih konventualci. I prvi i drugi su franjevci. Kapucini su se vratili u Zemun 1728. i na Malu Gospu 8. IX., Preuzeli svoju misiju kako su je zvali. Da bi mošeja izgledala kao crkva dogradili su zvonik i sakristiju. Jedan su oltar posvetili žalosnoj Gospi, drugi sv. Franji. A sliku Madona s djetetom postavili su na glavni oltar. Donijeli su je prilikom svojeg drugog dolaska. O štovanju i zazivanju Gospe ne samo na crkveni god, slavu, Marijino pohođenje sv. Elizabeti, 2. VII., Već tijekom, svjedoče zavjetni srebreni darovi zahvalnosti: anathemata , u obliku ozdravljenog dijela tijela: ruke, noge, grudi ili samo srce. "Velika majka čudesno pomaže kako to mnogobrojni darovi potvrđuju", zapisao je Ladislav Szörényi biskup Srijema (1733.-1752.), Posjetivši Zemun 1735. Početkom gradnje nove crkve1784., Darovi su prodani. Novac je predan namjesnički vijeću. Nekoliko zavjetnih darova nalazi se u župnom muzeju. 

Kada je Beograd 1739. ponovno pripao Turcima, beogradski Franjevci-opservanti, treći ogranak franjevaca, u pratnji vjernika s križem, zastavama i dvije Gospine slike prešli su 3. XII. 1739. u Zemun. Dio tih franjevaca produžio je za Vukovar sa istom slikom kao što je u zemunskoj župnoj crkvi. Ta je Gospina slika završila u Sotinu gdje se i danas poštiva kao " Sotinska Gospa ". S franjevcima koji su ostali u Zemunu, ostala je "Crna Gospa", kopija slike "Čenstohovske Gospe". Budući da su franjevci-opservanti ostati u Zemunu, franjevci-kapucini odlučili su napustiti svoju misiju. Naslijedio ih je 1744. Adam BUTNER, prvi zemunsku župnik. Poslao ga je biskup Bamberga i Würzburga, grof Fridrich Karlo Schönborn (1674.-1746.), Vlastelin i patron zemunske župe. I Isusovci su iz Beograda 1739. preko Zemuna produžili za Petrovaradin noseći sa sobom sliku Madone s djetetom. I ona je slična onoj u Zemunu. Ova je Gospina slika izložena u petrovaradinskoj župnoj crkvi, a 1868. u crkvi snježne Gospe na Tekiji, gdje je ostala sve do 1934. Te godine ponovno je vraćena u Beograd gdje se u crkvi sv. Petra časti kao " Bogorodica Beogradska ".

Tijekom druge polovice 16. st. proširilo se zazivanje i štovanje Marije pomoćnice kršćana. Nakon višestoljetne nemoći da se zaustavi prodor Turaka u Europu, papa je pozvao kršćanski svijet na molitvu. Pobjeda kršćanske flote nad turskom 7. X. 1571. kod Lepanta, pripisivala se i čudotvornoj pomoći Presvete Bogorodice. U spomen na tu pobjedu, papa Pio V. dodao je Lauretanske litanijama zaziv: Pomoćnice kršćana , moli za nas ! Nisu molile i zazivali Mariju pomoćnice kršćana samo žene muževa i majke sinova ratnika, već i vojnici i njihovi zapovjednici. Poljski kralj Jan III. Sobjeski prije no što je krenuo u pomoć opkoljenom Beču, hodočastio je Čenstohovskoj Gospi . U nedjelju 12. IX. 1683., prije no što su njemački i poljski vojnici krenuli u napad, nazočili su sv. misi. Služio ju je papinski poslanik, a kralj posluživao. U vojničkom jurišu na Turke odjekivao je poklik: Za Isusa i Mariju! U spomen na tu pobjedu papa Inocent XI. odredio je da u nedjelju iza Male Gospe bude blagdan Imena Marijina. "Veliki rat" koji je započe oslobađanjem Beča, završio je Karlovačkim mirom 1699. Vijećnica u Sr. Karlovcima u kojoj je potpisan mir, pretvorena je u crkvu posvećenu Gospi od mira . 

I vojskovođa Eugen Savojski pobjednik Turaka 1716.-1717., bio je veliki štovatelj Majke Božje. Nosio je krunicu, au šatoru držao sliku: " Sniježna Gospa ", sličnu onoj iz Rimske bazilike Sta Maria Maggiore - Sveta Marija Velika. Tu je sliku ostavio u Petrovaradinu sa željom da se Gospi u zahvalu izgradi crkva. Jer je ondje 1716., na dan posvećen Snježnoj Gospi, 5. VIII., Pobijedio Turke. Naziv " Sniježna Gospa "povezan je s nastankom spomenute rimske bazilike. Papi Liberiju (352.-360.), prema legendi, objavljeno je u noći 5. / 6. VIII. da je sagradi na mjestu gdje će ujutro zateći snijeg. A na crkva na Tekijama, izgrađena je na mjestu gdje je bila tekija , derviški samostan. Na kupoli crkve i danas stoji polumjesec i nad njime križ. Slikovit znak tadašnjeg sukoba križa i polumjeseca i uvjerenja. Oslobađanje europskih zemalja od Turaka nije bilo samo širenje vlasti kršćanskih vladara već i oslobađanje kršćana, kršćanskog duha i vjere. Višestoljetno prodiranje Osmanlija u Europu, vladari nisu uspijevali ni spriječiti ni protjerati ih. Prevladalo je uvjerenje da pobjeda nad Turcima nije samo stvar oružane nadmoći, već i Božje pomoći posredstvom Marije pomoćnice kršćana. 

I za vrijeme tridesetgodišnjeg rata među narodima, državama i vjerama , 1618.-1648., zazivali su kršćani Mariju pomoćnicu kršćana. U crkvu sv. Jakoba u Innsbrucku na glavni oltar postavljena je slika Madona s djetetom , njemačkog renesansnog slikara Luke Cranach (1472.-1553.). U gradu Passau za vrijeme tog rata izgrađena je crkva Maria Hilf i povjerena kapucina. Oni su za ovu crkvu dali načiniti presliku, kopiju spomenute slike. Takve su se preslike-kopije dospjele u mnoge gradove. Od Austrije i Slovenije, najpoznatije njihovo svetišta u Brezju Marija pomagaj , do Varaždina, Zagreba, Sl. Broda, Osijeka i drugih gradova, do Sotina, Zemuna i Beograda. 

Franjevci-opservanti koji su došli u Zemun 1439., podigli su 1750. crkvu u čast sv. Ivanu Krstitelju. Slika Čenstohovske Gospe na jednom oltaru sve do 1818. nazivana je Beogradska Gospa . Kao pandan Gospina slika u župskoj crkvi prozvana je Zemunska Gospa . Slika Čenstohovske Gospe sa svojim zarezima na licu i danas stoji na zidu franjevačke crkve. U samostanskoj kronici sačuvan je crtani dodatak uz sliku iz 18. st .: uz rijeke Dunav i Savu na jednoj strani crtež prikazuje beogradsku tvrđavu, podgrađe, zgrade i tornjeve crkve, a na drugoj strani nekoliko zgrada i dvije zemunske crkve. I na njemačkom jeziku: "O Marijo, bila si utočište kršćana u krajevima koje sada posjeduju Turci, a bit ćeš uvijek iu ovim krajevima koje posjeduju kršćani." 

Tijekom 18. st. u dvije zemunske katoličke crkve uz spomenute Gospine slike u svakoj je bio još i oltar posvećen žalosnoj Gospi. I kapela na groblju, 1740., bila je posvećena žalosnoj Gospi. Bile su i dvije pravoslavne crkve, starija sv. Nikole i nova, posvećena Presvetoj Bogorodici, izgrađena 1774.-1780. Sve su te crkve blizu jedna drugoj; sve bi ih obuhvatio krug cca 500 m. Kolikogod današnjem čovjeku to naglašeno štovanje Isusove Majke s više istoimenih oltara i slika-ikona izgleda pomalo neobično, ono svjedoči ne samo o vjeri i pouzdanju tadašnjih vjernika već io stanju u društvu.


Nova župna crkva u Zemunu posvećena Uznesenju Bl. Dj, Marije na nebo, sagrađena je 1794. / 5. Slika Zemunske Gospe bila je na glavnom oltaru sve do Velike Gospe 1840. Tada je zamjenjena slikom zemunskog slikara Živka Petrovića. Naslikao ju je prema Assunta talijanskog renesansnog slikara Tiziana Vecellio (1490.-1576.). I ona je zamjenjena slikom Marijinog Uznesenja češkog slikara Emanuela dite, prilikom obnavljanja crkve 1894.-1898. Petrovićeva slika nalazila se u župnom dvoru sve do 1930. Poslije te godine više se ne spominje niti se zna kamo je nestala. A slika Zemunske Gospe jedno je vrijeme bila na zidu crkve, zatim ispod kora, dok nije 1980. restaurirana i postavljena odmah do svetišta. 

Poslije rušenja stare župne crkve i poteškoća s gradnjom nove, dolaskom jednog neobičnog španjolskog svećenika, plemića i viteza bivšeg kapucinskog redovnika i vojnog svećenika, Quesar Georgius de persan, zapušten je vjerski život i štovanje Zemunske Gospe. Postupna obnova pokazala se tek 1855. kada je zemunski župnik S. Zsitvay "u prisustvu vojnih i građanskih uglednika i velikog sudjelovanje naroda - magna cum pompa - pozdravio proglašenje vjerske istine Marijinog bezgrešnog začeća. "A nakon Gospinog ukazanja u Lurdu 1858., već na Veliku Gospu "umnožaše se naši bogoljubni hodočasnici kojim se i ne nadasmo" iz mnogih mjesta u Srijemu i iz Banata. I nadamo se, zapisao je zemunski kapelan Ilija Okrugić "da će na godinu još ih više amo dojti, te da će Gospa Zemunska opet kao u svoje prvo i staro doba početi međ sriemskimi hodočastnimi mjesti, od pravoviernih slavljena biti." (Sažetak članka: Zemunska Gospa, Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 1989. br.2., str. 35.-37. | I br. 4. str. 76.-78.) 

O štovanju Presvete Bogorodice u Beogradu prije no što su ga Turci osvojili 1521. i potom u izgnanstvu u Carigradu u koji su dovedeni kao roblje: "Po odobrenju Turaka, oni su ponijeli svoje svetinje, ostatke napuštenih hramova. Bile su to mošti sv. Petke, mošti carice Teofan i ikona Bogorodice ... smješteni su u jugozapadnu mahalu same varoši. Srbi su tu podigli Crkvu sv. Bogorodice u kojoj je čuvana i poznata ikona Bogorodice, koja je donesena iz Beograda, kao i druge svetinje ..., a crkva koju su izgradili izgorjela je tek u nedavnoj prošlosti, 1955. godine. "Jovanka Kalić-Mijušković, Beograd u srednjem vijeku , Beograd 1967., str. 263-264. 

Mons. mr. Antun Kolarević,
zemunski župnik u miru

četvrtak, 9. travnja 2015.

Naša Gospa od Neprekidne Pomoći


Na Zapadu je ova ikona poznata pod nazivom Naša Gospa od Neprekidne Pomoći.
Grčko ime ikone je Arnolintos: Preuzvišena, Neokaljana.
U Rusiji se štuje pod imenom Strastnaja - Djevica Muke.
Sama Majka Božja nazvala ju je slikom Majke od Neprestane Pomoći.

To je najraširenija slika Presvete Djevice na Zapadu i na Istoku. Bogorodičina je slika imago unionistica — slika ujedinjavanja, kao simbol iste tradicionalne marijanske pobožnosti na Zapadu i na Istoku.

Predaja kaže da je sveti Luka načinio izvornu sliku Majke od Neprestane Pomoći i da se ona nalazila u Antiohiji do g. 439., kada je bila darovana svetoj Pulheriji. Ona ju je poklonila jednoj crkvi u Carigradu, što ju je ona sagradila u gradskoj četvrti zvanoj Hodegium. Izvornu su sliku uništile horde Muhameda II. 20. lipnja 1454.

Ikona prikazuje Majku Božju kako drži Božansko Dijete dok arkanđeli Mihael i Gabriel pred Njega stavljaju sredstva Njegove Muke. Ili: Mali Isus spavao je na krilu Majke. Najednom se probudio. Ukazala su mu se dva arkanđela i pokazala mu grozne predmete. Sveti Mihael, s Marijine desne strane, drži u rukama posudu punu žući, a iz nje strše koplje i trska sa spužvom punom octa. Sveti Gabriel, s Marijine lijeve strane, drži vješala s tri duge kuke, a na njihovu vrhu piše: Isus Nazarećanin. Na taj strašan prizor uznemireno Dijete diže svoju glavu, drhtavim rukama prihvaća ruku svoje Majke, a s lijeve mu nožice visi papučica.

Autor je htio izreći misao da je Isus već od svojega djetinjstva proživljavao svoju gorku muku i trpio boli, a Presveta njegova Majka s njime je bila u tom potpuno sjedinjena. Na toj se slici Presveta Djevica pokazuje kao Majka Božja, kao naša Majka, kao Suotkupiteljica i Posrednica svih milosti.

»O Vladarice, primi molitve svojih slugu i izbavi nas od svake bijede i od svake nesreće, jer ti si, o Majko Božja, naša obrana i naša zaštita; ti si naša odvjetnica. Mi se utječemo tebi, izbavi nas od svih naših neprijatelja. Mi tebe slavimo, tebe sva bezgrješna Majko našega Boga, tebe, što ju je Duh Sveti prekrio svojom sjenom.«

TI VELIKA, TI VJERNA, TI POSREDNICE SVIH MILOSTI – MOLI ZA NAS!


Izvornu su sliku uništile horde Muhameda II. 20. lipnja 1454.


Od te su slike načinjene mnoge kopije. Jedna se takva kopija častila na otoku Kreti. Ondje se nalazila još do g. 1495. (Slika u sredini prikazuje ukradenu kopiju za koju je utvrđeno da potječe iz 13. stoljeća.)

Između g. 1495. i 1497. tu sliku je ukrao neki trgovac, koji ju je htio prodati u Italiji. Za vrijeme plovidbe nastala je strašna bura. Svi su od straha molili, pa i lopov, koji je nosio sliku u Italiju. Prestrašen obećao je nebeskoj Majci da će sliku predati jednomu svetištu u Italiji. Bura je prestala i lađa je sretno pristala uz obale Tibera u Rimu. Trgovac se htio vratiti na Kretu, ali je smrtno obolio. Povjerio je svoju tajnu prijatelju i zamolio ga da sliku preda jednoj crkvi u Rimu. Prijatelj je to obećao. Lopov se pokajao i umro.

Prijatelj je imao ženu. Njoj se slika sviđala pa ju je zadržala. Nebeska se Majka tri puta ukazala prijatelju u snu i opominjala ga da izvrši obećanje. Četvrti put mu je Presveta Djevica kazala: »Ti se ne osvrćeš na moje opomene. Da ja mogu izaći iz tvoje kuće, potrebno je da ti prije iz nje izađeš.« On oboli i za nekoliko dana umre.

Ali ni njegova žena nije htjela izvršiti oporuke lopova Krećanina. Imala je kćerku. Jednoga dana doleti k njoj kćerka sva uzrujana i kaže joj: »Mama, mama! Vidjela sam divnu Gospođu svu obasjanu svijetlom. Ona mi je rekla: 'Pođi odmah k majci i reci joj, da Majka od Neprestane Pomoći želi biti izložena u jednoj crkvi u Rimu'.«

Tu je prvi puta sama Presveta Djevica dala toj slici ime »Majke od Neprestane Pomoći«.

Majka povjeri tu poruku svojoj prijateljici. Ona joj svjetova neka se na to ne obazire i pridoda k tome još i hule na Presvetu Djevicu. Odmah su je pograbili strašni grčevi. Ona se pokaja i zamoli za oproštenje. Kad je dotaknula sliku, grčevi su prestali. To je bilo prvo čudo ukradene Djevice.

Majka Božja je kazala da želi da se ta slika izloži u jednoj crkvi u Rimu. Ali u kojoj? Presveta se Djevica opet ukaza djevojčici i reče: »Želim da budem smještena u crkvi što se nalazi između moje crkve »Santa Maria Maggiore — Sveta Marija Veća« i crkve u Lateranu posvećene ljubljenom Svetom Ivanu, koga mi je moj Sin na samrti predao za sina.«

Tražili su tu crkvu i pronašli da je to crkva sv. Mateja Apostola i Evanđeliste na brdu Eskvilinu. Ovdje je sv. Klet, drugi nasljednik sv. Petra, preuredio svoju očinsku kuću za oratorij u čast sv. Mateju. U 4. vijeku je taj oratorij pretvoren u veličanstvenu crkvu. G. 1110. papa Paskal II. svečano je posvetio tu crkvu. U 15. je vijeku ta crkva bila predana redovnicima sv. Augustina. I sada je tim redovnicima bila predana ta slika na čuvanje. Proizašla kradom iz Krete smještena je po volji Presvete Djevice u središtu kršćanstva.

Javno izloženje slike izvršeno je velikom svečanošću na dan 27. ožujka 1499. Slika je uz ogromnu pratnju vjernika bila u trijumfu nošena ulicama Rima. Neka žena s uzetom rukom čudesno ozdravi za vrijeme procesije.

To svetište postade znamenito. Papa Leon X. podijeli crkvi sv. Mateja kardinalski naslov. Majka od Neprestane Pomoći dijelila je ovdje duhovne i tjelesne milosti kroz puna tri vijeka. Augustinci su bilježili sva čudesa i čudesna uslišanja molitava u tom svetištu.

Ali je došla francuska revolucija g. 1789. Francuske su armije zauzele Eskvilin. Nakon borbe samo su ruševine ostale od crkve sv. Mateja. Augustinci su se morali odavde odseliti. Nastanili su se kod Naše Gospe od Posterula. Sa sobom su ponijeli sliku i smjestili je u svoj privatni oratorij. To nije bilo izabrano mjesto od Presvete Djevice Marije. Njezina je slika pala u zaborav.

Oko g. 1840. ostao je još samo stari brat Orsetti, koji je prije živio na Eskvilinu. On je povjerio mladiću Mihaelu Marchi da se u oratoriju nalazi slika Majke Božje od Neprestane Pomoći koja je bila mnogo štovana na Eskvilinu u crkvi s. Mateja. G. 1862. brat je Orsetti umro.

Kratko vrijeme poslije njegove smrti papa Pijo IX. naloži vrhovnom generalu Redemptorista da prenese sjedište svoga reda iz Napulja u Rim. Na mjestu stare crkve sv. Mateja Redemptoristi sagradiše crkvu u čast svoga utemeljitelja sv. Alfonza Liguorija. U svojoj su knjižnici pronašli isprave o štovanju slike Majke Božje od Neprestane Pomoći na Eskvilinu. Otac Mihael Marchi izjavi da se ta slika sada nalazi u kapeli otaca Augustinaca. Papa Pijo IX. odredi 11 prosinca 1865. da se ta slika ponovo prenese na Eskvilin. To je i učinjeno 19. siječnja 1866. Velika svečanost javnog izloženja slike izvršena je 26. travnja 1866. na blagdan sv. Kleta, koji je prvi uredio oratorij na tome mjestu. Slika je nošena u svečanoj procesiji ulicama Rima uz neopisivo oduševljenje vjernika. Slika je okrunjena zlatnom krunom kaptola vatikanske bazilike 23. lipnja 1867. Od te su slike učinjene bezbrojne tisuće otisaka.

nedjelja, 22. ožujka 2015.

Gospa Ilačka


O Marijo Neoskrvnjena Djevice, 
Majko Spasitelja moga Gospodina Isusa Krista ! 
Ja nevoljni grješnik
utječem se pouzdano Tebi, 
izvoru svakog milosrđa. 
Ne gledaj grijeha mojih, 
već budi utočište moje!
Isprosi mi milost od Sina Tvoga, 
da spasim neumrlu dušu svoju! 
Budi mi jakost u nemoći, utjeha u tuzi mojoj! 
Ulij u moje srce krepku vjeru, 
tvrdo ufanje i goruću ljubav prema Stvoritelju mom. 
K Tebi uzdižem oči, moćna Zaštitnice svih kršćana. 
Ako padnemm, digni me, kad posrnem podigni me. 
U bolesti pogledaj me, zdvajućeg hrabri me. 
Vodi me stazom kreposti ! Amen .

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu . . .

GOSPO ILAČKA MOLI ZA NAS !



DRAGA GOSPA ILAČKA

Na samom istoku Lijepe Naše, na granici Slavonije i Srijema, uz prugu Vinkovci – Šid, malo je selo Ilača, srijemski Lourdes. Drevno je to hodočasničko mjesto u đakovačkoj biskupiji. Kroz stoljeća su vjernici hodočastili Gospi Ilačkoj, a glavno hodočašće je za blagdan Velike Gospe.

SVETIŠTE GOSPE ILAČKE U ILAČI

Bila je nedjelja Muke, 1865. godine. Vodeći blago na pašu kolskim putem što je iz Ilače vodio u Nijemce, seljak Petar Lazin opazio je po sredini puta vodu kako teče, iako kiša nije padala. Raskopavši malo sa štapom po mjestu gdje je bilo najviše vode, provrio je debeli mlaz vode. Od tada izvor nije presušio.

Iste je večeri, u prvom snu, mladić Đuka Ambrušević vidio Blaženu Djevicu Mariju, sa djetetom u ruci, bijelom krunom na glavi i odjevenoj u bijelo i plavo ruho. Rekla mu je da je novi izvor njezin, te da ga ogradi, da se na njemu ne bi napajalo blago. Od straha se probudivši, Đuka je kraj kreveta vidio isti onaj Lik iz sna, koji je uskoro nestao.

Čvrsto uvjeren u svoj san, ogradio je Gospin izvor, Ilačku vodicu , za koju se uskoro pročulo da su bolesnci koji su u njoj prali oči i rane, ozdravljali, te su počela i prva hodočašća.

Na Malu Gospu iste godine Gospa se nekoliko puta ukazala na Izvoru. Crkvene vlasti, nemajući nikakve dokaze branile su pobožnosti, ali kada su svjedoci pod prisegom, ponajviše fra Petar Smoljanović, potvrdili istinitost, pobožnosti su bile dopuštene. Ilačka vodica ne razlikuje se od obične vode svojim svojstvima, pa se sva ozdravljenja pripisuju Gospinu zagovoru.

Godinu dana nakon ukazanja, 1866., izgrađena je manja kapelica, ali je već sljedeće godine započeto sa gradnjom veće crkve, koja je posvećena na Veliku Gospu 1870. godine. Od tada je Ilača mjesto hodočašća i ujedinjenja u vjeri tisuća Hrvata, Rusina, Nijemaca i Mađara koji žive na tom području.

Na žalost, niti ovaj simbol hrvatske vjere i štovanja Blažene Djevice Marije nije bio pošteđen ratnih razaranja – 24. rujna 1991. g. crkva Gospe Ilačke srušena je tenkovima. U vihoru rata izgledala je kao da će se sve pretvoriti u prah i pepeo. Župna crkva kao I proštenište crkva “na vodici” ostale su bez krova I potpuno demolirane. Nakon teških godina prognanstva osvanuo je dan povratka. Župnik vlč. Alojzije Asić iskreno priznaje, da je i on i svaka povratnička obitelj nakon odlučnosti za povratak proživjela tešku krizu gledajući pustoš oko sebe.

No župski život se normalizirao a hodočašća su opet oživjela. Za dvije godine nakon povratka Gospu Ilačku je hodočastilo preko 50 župa.

Oj Ilačo, ni po čemu znana,
Od Boga si višnjeg odabrana!
Ilačka je Dijeva
Dika cijelog Srijema.


(Spiridon Petranović) O Gospi Ilačkoj snimljen je dokumentarni film po nazivom “Draga Gospa Ilačka”. Film je nastao u produkciji Udruge “Dr. Ante Starčević” iz Tovarnika i snimljen u izvršnoj produkciji zagrebačke udruge Artizana. Scenaristica je Nevenka Nekić, redatelj Branko Ištvančić, producent Antun Ivanković, a autor glazbe Pero Ištvančić. Film s temom hodočašća Gospi Ilačkoj snimljen je na autentičnim lokacijama, s izjavama svjedoka i dokumentarnom građom, dok se glazba zasniva na tradicijskim instrumentima. “Draga Gospa Ilačka” na Festivalu hrvatskih vjerskih filmova na Trsatu 2010. godine, u konkurenciji od 38 filmova, proglašen je najboljim, te je dobio nagradu i za najbolju glazbu. Ove godine uvršten je i u selekciju Međunarodnog festivala kršćanskog filma u Londonu.


FILM DRAGA GOSPA ILAČKA

Na 14. ITF CRO – Međunarodnom festivalu turističkog filma 2011. održanom u Solinu pod pokroviteljstvom predsjednika RH, dobio je priznanje za “izuzetno kvalitetan autorski rad religijskog sadržaja u funkciji turizma”. Festivalsku nagradu dodijelio je međunarodni žiri, a film je izazvao znatnu pozornost i brojne festivalske publike. Na 14. ITF CRO prispjela su 272 filma turističke, promotivne, putopisne, dokumentarne, kulturološke, ekološke i religiozne tematike, iz 67 zemalja iz cijelog svijeta.

Za kraj priče o svetištima u Đakovačko–srijemskoj biskupiji reklo bi se da je Gospa vrlo štovana u ovome kraju – treće po veličini svetište je slavonskobrodska Gospa od Brze Pomoći, a postoje svetišta i u Osijeku, Aljmašu i Vukovaru.

Ova se biskupija proteže i na istok, izvan granica Hrvatske, sa Dunavom i Savom kao granicama, sve do Zemuna. Na tom je području veće svetište BDM Gospa Snježna u Tekijama, mjestu na sjevernim obroncima Fruške Gore. Svetište je podignuto kao zaklon za sliku Majke Božje koju je princ Eugen Savojski poklonio obližnjoj kapelici Bezgrešnog Začeća, nakon što je pobjedu nad Turcima 5. kolovoza 1716. g. kod Petrovaradina pripisao zagovoru Gospe Snježne.

Damir Novaković